Gdje priča postaje staza
Samo pričajući priče može se ispričati dobra priča. A u Planinarskom društvu Imber Omiš – hvala Bogu, Imberu i ljudima – priča nikada ne nedostaje. Uz malo entuzijazma i puno nesebičnog rada, godinama ispisujemo poglavlja u kamenu, boru i suncu Omiške Dinare i omiške strane Poljičke planine. Neke su priče već dobro poznate – poput one o Ludoj kući. Druge su nastajale polako, gotovo neprimjetno, stazom po stazom, markacijom po markacijom. A onda je došlo vrijeme da se sve te priče povežu. Da se pojedinačni putovi sjedine u jednu cjelinu. Tako je nastala Omiška transverzala – prirodna kruna svih staza koje su članovi PD Imber trasirali, uredili i koje i danas s jednakom pažnjom održavaju.
Transverzala ne prolazi samo kroz prostor;
ona spaja perspektive — od drevnih tragova starih prolaza, preko prvih pastira i ratnika, do modernog planinara koji danas hoda istim stopama.
Kažu da dobre priče nastaju uz kavu, prijatelje i malo planinske ludosti. Upravo tako je nastala i ova. U caffe baru Priča, ondje gdje se priče pričaju same od sebe, uz smijeh i kreativni nered, na običnom podmetaču za čaše rodila se sličica Imberlani. Nacrtala ju je naša članica, akademska slikarica Vera Art (Vera Mekinić), s osmijehom i željom da svojim artom ostavi trag.
Slika kao dokaz da su se u Priče pričale priče u koju spada san o otvaranju staze Omiška transverzala. Taj mali crtež postao je zaštitni znak društva. Imberlani – ljudi pozitivni, pomalo luckasti i tvrdoglavo zaljubljeni u planinu – prepoznatljivi su po tom znaku gdje god se pojave. On danas prati naše staze, sve one putove koje su članovi PD Imber-a trasirali, uredili i koje i dalje s jednakom pažnjom održavaju.
Omiška Dinara – naša priča
Put započinje u Planovu, tik iza omiških tunela – ondje gdje Cetina završava svoj maraton, a planina započinje svoj. Iznad ceste diže se Fortica (Starigrad), kameni prag između grada i planine. S Fortice se ne gleda – s Fortice se razumije prizor. Grad, more, ušće Cetine i greben Dinare slažu se u sliku koja planinara zaustavi bez potrebe za objašnjenjem.
Planovo i Starigrad – gusarski sustav rijeke, stijene i mora
Ondje gdje danas započinje planinarski hod, nekada je započinjao gusarski izlazak na more.
U predjelu Planovo, na samom izlazu rijeke Cetine iz strmog kanjona Omiške Dinare, nalazili su se u 11., 12. i 13. stoljeću vezovi omiških gusara. Ovdje su svoju pomorsku moć sidrili Kačići, moćni rod koji je tada vladao Omišem, planinom iza njega i morem ispred njega. Iz tih su vezova isplovljavale omiške strijele, lagane i brze brodice građene za iznenadne napade, pljačke i jednako brze povratke.
Planovo nikada nije djelovalo samo.
Iznad njega, na litici iznad grada, stajala je utvrda Starigrad — kako se tada zvala, dok naziv Fortica potječe tek iz kasnijeg doba, u vrijeme mletačke vlasti. U vrijeme Kačića, Starigrad je bio osmatračnica, točka s koje se nadzirao kanjon, more i plovni put prema Omišu. S visine se moglo vidjeti dolazi li trgovački brod, mletačka galija ili povoljna prilika.
Planovo i Starigrad činili su jedinstven gusarski sustav. Rijeka je bila prirodni zaklon, more prostor djelovanja, a utvrda oko koje se sve okupljalo bila je oko i straža. Kada bi strijele isplovljavale iz Planova, Starigrad je bio prvi koji je znao kamo idu i kada se vraćaju.
Snaga toga sustava najjasnije je potvrđena 1221. godine, u događaju koji je ušao u povijesne izvore kao Omiška bitka. Omiški knez Malduk Kačić tada je potukao mletačku flotu i zadao jedan od najtežih poraza Mletačkoj Republici na istočnom Jadranu – događaj koji potvrđuje Omiš kao snažno gusarsko i pomorsko središte i simbol pomorske vještine Kačića.
Ta bitka stoljećima se pamti u gradu i njegovoj okolici. Danas se u Omišu redovito održava tradicionalna rekonstrukcija “Gusarske bitke”, kojom se kroz povijesne postrojbe, kostimirane sudionike i scenske prikaze oživljava duh vremena i važnost pomorskog nasljeđa.
Ispred Planova prostirao se Brački kanal, jedan od najvažnijih pomorskih prolaza istočnog Jadrana. Tko je njime prolazio, znao je da ulazi u prostor u kojem Kačići ne vladaju snagom, nego brzinom, poznavanjem mora i savezništvom s kamenom.
Danas, dok planinar u Planovu započinje uspon prema Fortici (Starigradu) i dalje prema grebenu, rijetko pomisli da slijedi isti logički slijed prostora. No staza i dalje povezuje isto: zaklon rijeke, nadzor visine i otvorenost mora.
Zato Planovo i Fortica nisu samo početak staze.
Ovdje se u jednom koraku susreću rijeka, planina i more — i gusarska povijest postaje dio današnjeg hoda.
Uspon iz Planova
Iz Planova staza odmah kreće strmo, kroz šumu, bez mnogo uvoda. Nekada je ovuda vodio gotovo okomit put, čiji su tragovi i danas vidljivi u terenu.
Današnja staza oblikovana je radom markacijske sekcije PD Imber. Postavljena je u cik-cak, kroz niz serpentina koje presijecaju staru trasu i postupno ublažavaju uspon. Tako je put postao ritmičniji i pristupačniji, bez gubitka planinarskog karaktera.
Serpentine vode sve do podnožja Fortice, gdje se napor pretvara u predah i pogled — prirodan prijelaz iz šume u prostor povijesti i planine.
Fortica – formirana na kamenu od kamena
Utvrda Starigrad, u Omišu poznatija kao Fortica, smještena je na 303 metra nadmorske visine, na samom rubu Omiške Dinare, iznad kanjona rijeke Cetine i grada Omiša. Zbog svojeg položaja oduvijek je imala izniman strateški značaj – s nje se nadzirao grad, ušće Cetine, morski prolazi i planinski pristupi.
Fortica se prvi put pisano spominje sredinom 15. stoljeća, u razdoblju kada Omiš prelazi pod mletačku vlast. Ipak, arheološki i povijesni pokazatelji upućuju na to da su njezini najstariji dijelovi nastali i ranije, vjerojatno u 14. stoljeću, na antičkim temeljima starog Oneuma. Upravo zbog svoje relativno male veličine, ali snažne obrambene uloge, u mletačko doba dobiva naziv Fortica.
Tijekom 16. i 17. stoljeća, u vrijeme osmanskih prodora, utvrda se dodatno učvršćuje i dograđuje. Sastojala se od kule, obrambenih zidina s puškarnicama, manjih objekata za posadu, gustirne za vodu i kapelice. Fortica je bila ključna točka obrane Omiša u razdoblju čestih promjena vlasti i vojnih prijetnji.
Posljednja veća obnova Fortice provedena je krajem 20. stoljeća, u zahtjevnim uvjetima i uz primjenu tradicionalnih načina gradnje. U obnovi su sudjelovali i članovi Planinarsko društvo Imber Omiš, koji su se uključili volonterskim radom i brigom za očuvanje utvrde.
Danas Forticom upravlja Planinarsko društvo Imber Omiš, u suradnji s Gradom Omišem i nadležnim konzervatorskim službama, s ciljem očuvanja kulturne baštine i omogućavanja sigurnog i odgovornog pristupa posjetiteljima. Utvrda je postala prepoznatljiva točka susreta planinara, izletnika i građana, ali i simbol povezanosti grada i planine.
Fortica danas nije samo povijesni spomenik, nego i ulazna točka u staze Omiške Dinare – mjesto gdje se povijest, prostor i planinarski hod prirodno susreću.
Iza Fortice put više ne pita kamo ideš, nego jesi li spreman.
Odmah iza tvrđave nalazi se raskrižje na kojem se planina prvi put ozbiljno grana. Lijevo se staza odvaja prema Visućgradu, pružajući se sjevernom padinom Omiške Dinare, kroz kanjonski prostor koji vodi u tišinu i hlad. To je put drugačijeg karaktera – zaklonjen, povučen i tih, koji spaja tvrđave i povijest, kamen i dubinu prostora iznad Cetine.
Ravno, put vodi do raskrižja iznad zaselka Baučići, mjesta na kojem se staze ponovno granaju. Ovdje se glavni planinarski smjer lijevo odvaja i nastavlja dalje u planinu.
Put dalje vodi iznad starih zaselaka – Baučića, Pešića i Lelasa – prema Čečucima, a zatim strmije prema Izvoru na predjelu Rašeljka, zelenoj udolini pod stijenama, na 650 metara nad morem.
Ako postoji mjesto gdje bi planina mogla imati svoj dnevni boravak – to bi bio Izvor.
Upravo ovdje stoji Luda kuća. Ime joj pristaje savršeno, jer je nastala od:
- godina sanjanja,
- isto toliko gradnje,
- puno kiše u krivo vrijeme,
- i još više volonterskih ruku koje su nosile, miješale, gradile, psovale i smijale se.
Luda kuća nije samo planinarski objekt. Ona je spomenik entuzijazmu, tvrdoglavosti i onom imberlanskom:
„Ne more? More! Ko kaže ne more!?“
Luda kuća – kao luda priča
Na Omiškoj Dinari ništa ne nastaje slučajno — ali ponešto nastane iz inata, kiše i potrebe.
U proljeće 2003. godine veliki požar zahvatio je područje Omiške Dinare. U njemu je izgorjelo i staro planinarsko sklonište na Imberu, jedino zaklonište na tom dijelu planine. Ostao je samo kamen, pepeo i praznina.
Pola godine kasnije, 18. siječnja 2004., nekolicina planinara Planinarskog društva Imber zaputila se na izlet prema predjelu Rašeljka, uz izvor. Zapalili su gradela, kao i mnogo puta prije. No vrijeme se naglo promijenilo — počela je padati kiša, a zaklona nije bilo. Sklanjali su se pod ceradu, mokri, frustrirani i svjesni da planina ne prašta improvizaciju.
Tada je donesena odluka. Ne velika, ne svečana — ali čvrsta.
Treba izgraditi novo sklonište.
Uslijedili su dani nošenja gredica i pokrovnih limova, ruke pune žuljeva i glave pune odlučnosti. Bez pompe i bez odgađanja, u rekordnom roku, do 7. ožujka 2004., novo je sklonište bilo podignuto. Skromno, ali funkcionalno — dovoljno da se u njemu preživi kiša, vjetar i noć.
Ushićeni brzinom i podvigom, članovi društva tada su, gotovo usput, izgovorili rečenicu koja će ostati:
„Pa ovo je luda kuća.“
Ne u značenju ludosti, nego kao uzvik — čista, iskrena reakcija na ono što su upravo napravili. I ime je ostalo.
Luda kuća rođena je tada, 2004. godine.
Godine su prolazile, a kako je kuća sve više živjela i služila planinarima, netom prije 2011. godine donesena je odluka da se objekt proširi. Potreba je došla iz korištenja — ne iz papira.
Iznesene su cijevi i oko postojeće kuće napravljena je nova konstrukcija. Kako je konstrukcija već bila postavljena, odlučeno je da se obloži, čime je nastala kuća oko kuće — poput babuške.
U jednom je trenutku unutar nove kuće stajala stara kuća, cijela. Slijedio je gotovo nadrealan posao: manju kuću trebalo je raskrojiti i iznijeti kroz vrata i prozore veće kuće. Kad je posao završen, nastupila je kratka tišina, nevjerica i smijeh — onaj isti imberlanski smijeh iz kojeg je kuća i dobila ime.
Objekt je kasnije uredno legaliziran i registriran kao planinarska kuća, a 2022. godine svečano otvoren, uz prisustvo gradonačelnika i velikog broja planinara.
Na Dan planinara Dalmacije, koji je te godine organiziralo Planinarsko društvo Imber.
Na toj je prigodi kuću blagoslovio i simbolično “krstio” velečasni Roko, čime je Luda kuća i službeno dobila svoje ime i mjesto u životu planine.
Danas je Luda kuća više od skloništa.
Ona je dokaz da se planina gradi rukama, zajedništvom i onom posebnom vrstom tvrdoglavosti koja ne pita može li se, nego samo kada krećemo.
Odavde započinje uspon prema vrhu.
Od Izvora do vrha Kula ima oko 45 minuta hoda. Ili nešto više – ako putem razmišljate zašto to radite. Odgovor, naravno, čeka na vrhu.
Kula, najviši vrh Omiške Dinare (863 m), simbol je planine: kamena, strma, tvrdoglava i lijepa. Na njezinu se vrhu nalaze ostaci ilirske utvrde stare više od dvije tisuće godina, a od 28. listopada 2001. i upisna knjiga s pečatom – trenutak kada je Kula dobila svoj planinarski identitet.
Pogled s vrha briše sav umor: Mosor, Brač, Hvar, Pelješac, Biokovo, Omiš i Cetina – gotovo pola Dalmacije u jednom kadru.
Iza Lude kuće put prema Vruji nastavlja se grebenom. Već nakon desetak minuta dolazi se do Careve gomile, tihog prijevoja koji označava ulazak u središnji dio planine.
Careva gomila – gdje je zapovijed postala kamen
Careva gomila nije samo prijevoj, nego i mjesto koje nosi priču.
Prema lokalnoj predaji, u vrijeme Napoleonovih ratova francuska je vojska prolazila kroz Podašpilje i spustila se do zaseoka Mimičići. U jednoj kući živjela je starija žena koja je, vidjevši vojsku, otvorila svoju konobu i ponudila vojnike vinom iz bačava. Vino je ubrzo učinilo svoje, a jedan je vojnik, u pijanstvu i obijesti, kundakom puške izbacio čepove iz bačava, pustivši da se vino izlije i poplavi konobu.
Vojska je nakon toga nastavila put prema Omišu, preko Imbera. Kada su oficiri doznali što se dogodilo, podsjetili su se careve – Napoleonove – zapovijedi, prema kojoj su se teški ispadi, pljačka i nasilje nad lokalnim stanovništvom kažnjavali pogubljenjem. Požurili su za vojskom i sustigli je upravo na ovom prijevoju. Vojnik koji je počinio štetu izdvojen je i, prema carevoj naredbi, pogubljen.
Na mjestu njegove smrti na tijelo je nabacana gomila kamenja, kako je tada bio običaj, i tako je nastala Careva gomila – ime koje ne pamti cara po prolasku, nego po zapovijedi i kazni.
Od tada, ovaj tihi prijevoj podsjeća da planina pamti. Ne samo putove i korake, nego i zakon, odgovornost i granicu koja se nije smjela prijeći.
Greben vodi prema Primorskom docu, mjestu gdje se planina ponovno grana. Lijevo se spušta prema Podašpilju, sjevernom padinom, u hlad i tišinu kamena i šume. Desno prema Dubravama, južnom padinom, otvorenom i okrenutom moru.
Svaki kamen, svaka makija, svaka kap znoja – dio je priče.“
Primorski dolac – doci na prijelazu
Na prijelazu između sjevera i juga Omiške Dinare, u prostoru između staze Podašpilje – Dubrave i puta prema Sv. Vidu, protežu se doci. Nisu to velika polja, nego niz manjih udolina – desetak doca – prirodnih terasa u kršu, pažljivo ograđenih suhozidima.
Svaki je dolac imao svoju namjenu i svoje ljude. Uz rubove su, prateći liniju kamena, građene pastirske kućice i skloništa, jednostavne i čvrste, točno onoliko velike koliko je trebalo da zaštite čovjeka, stoku i alat. Ovdje se nije gradilo zbog trajnosti, nego zbog potrebe.
Doci su pripadali plemenima iz Omiške Rogoznice: Kovačićima, Alaburićima, Marušićima i Peracima. Svako je pleme imalo svoj dio prostora, ali planina se ovdje nikada nije dijelila zidovima — samo suhozidima koji su označavali rad, a ne granicu.
Uz rub najzapadnijeg doca, onoga koji je pripadao Kovačićima iz Čeline, jedna je od pastirskih kućica u novije vrijeme obnovljena kao Janoševo sklonište. Obnovu su pokrenuli Janoš Petković i lokalni lovci, vraćajući objektu njegovu izvornu svrhu — zaklon u planini, bez suvišnih dodataka i bez pretvaranja u nešto što nikada nije bio.
Ovaj prostor danas djeluje tiho i nenametljivo. No tko zna gledati, vidjet će da je to prostor rada, kretanja i strpljenja. Ovdje se planina nije osvajala, nego se s njom surađivalo.
Zato su doci važan dio priče Omiške Dinare — podsjetnik da su staze, prije nego što su postale planinarske, bile radne, pastirske i životne.
Od Primorskog doca staza se vraća na greben i vodi prema Sv. Vidu, prostorom u kojem se planina osjeća otvoreno i čisto.
Hod je lagan i pregledan, s pogledima koji se izmjenjuju između mora i unutrašnjosti.
Jer dobre staze imaju svoju dušu, a ova je pronašla svoju.
Nije slučajno da je upravo ovdje podignuta crkva: današnja crkva Sv. Vida sagrađena je u 15. stoljeću na temeljima starijeg svetišta, na lokaciji koja je još od rimskog razdoblja služila kao vidikovac i sveti prostor. Odavde se lijevo spušta prema Svinišću, u mirniju unutrašnjost, a desno prema Lokvi Rogoznici, putem koji se predaje moru.
Sv. Vid – crkvica, put i hodočašće
Crkvica Sv. Vida sagrađena je na samom vrhu planine iznad Lokva Rogoznica, na 639 metara nadmorske visine, na mjestu koje je oduvijek imalo značenje orijentira i susreta. Podignuta je na lokaciji starije crkve, koju nadbiskup Cosmi spominje 1687. godine, neposredno nakon oslobađanja ovih krajeva od Turaka. Stručnjaci smatraju da je svetište nastalo i ranije, vjerojatno još u 15. stoljeću, prije osmanske okupacije, što potvrđuje dug kontinuitet ovog mjesta.
Crkvica je skromnih dimenzija, ali čvrste gradnje. Ima polubačvasti svod koji je nekada bio pokriven kamenim pločama, a u novije vrijeme cementom, kao i apsida. Zbog izloženog položaja na vrhu planine više je puta stradavala — bila je oštećena u Drugom svjetskom ratu, često pogođena gromovima, a znatna oštećenja pretrpjela je i u potresu 1962. godine.
Prva djelomična obnova provedena je 1992. godine, kako bi se u crkvici ponovno mogla služiti misa. Potpuna obnova dovršena je 1998. godine, kada su postavljeni novi krov, kamena preslica s jednim zvonom te su uređeni unutrašnjost, okoliš i prilazni put. Obnova je ostvarena uz pomoć brojnih donatora, a materijal je na vrh dopreman i helikopterom Hrvatske vojske iz Divulja, što najbolje govori o zahtjevnosti i važnosti ovog zahvata. Kip sveca, koji je tijekom obnove bio pohranjen u župnoj crkvi, tada je vraćen u obnovljenu crkvicu.
Od 1972. godine crkvica Sv. Vida ima status spomenika kulture lokalnog značaja, no njezina stvarna vrijednost daleko nadilazi administrativnu kategoriju. Svake se godine, oko blagdana Svetog Vida, ovdje održava tradicionalno hodočašće, na koje vjernici dolaze pješice iz Lokve Rogoznice, okolnih mjesta i preko planine. Taj se dan put pretvara u zajednički hod, a vrh planine u mjesto susreta, molitve i pogleda.
Do Sv. Vida vodi staza čiji se tragovi vežu još uz rimsko razdoblje, a današnji planinari i hodočasnici hodaju istim pravcem kojim se stoljećima dolazilo s istom namjerom — da se stigne, zastane i nastavi dalje.
Crkvica Sv. Vida danas je duhovno i prostorno raskrižje: mjesto gdje se susreću planina i more, prošlost i sadašnjost, planinarski hod i hodočašće.
Dalje, greben prema Kosmatici jedan je od najljepših dijelova cijele Omiške Dinare. Hod je ritmičan i miran, prizori se izmjenjuju između mora i zaleđa.
„Ovdje staza priča, a pogled šuti.”
Na Kosmatici se putovi ponovno granaju: lijevo prema Svinišću, sjevernom padinom, desno prema Mimicama, južnom, mediteranskom stranom planine
Kosmatica – put života i povratka
Na Kosmatici stoji ploča posvećena mimičkoj ženi i težaku, onima koji su svoj život položili na ovom kršu, s pogledom okrenutim prema moru. Natpis govori o nadomaku moru, ali ono što se ovdje pamti nije samo pogled – nego put.
Predaja i zapisi govore da se 1672. godine rodio prvi Mimičanin, Mijo Mimica, čovjek koji se prvi za stalno nastanio na području današnjih Mimica. Prije njega, njegovi su preci ovamo dolazili samo povremeno. Spuštali su se iz Svinišća preko Kosmatice, obrađivali vinograde, išli u ribolov, pa se vraćali natrag u zaleđe. More je bilo blizu, ali dom je još bio gore.
Potekli su od starog prezimena Tavra (Tafra), a o tom se prijelazu iz zaleđa prema obali i danas može čitati u zapisima i knjigama. Kada su se napokon trajno naselili uz more, potpali su pod župu Lokvu Rogoznicu, ali ni tada veza sa Svinišćem nije odmah prekinuta. Još su dugo svoje mrtve pokapali gore, u Svinišću.
Pokojnike su nosili preko Kosmatice.
Teško je to danas i zamisliti – ali upravo zato ova ploča stoji ovdje. Kosmatica nije bila samo put prema moru, nego i put povratka, put kojim se podsjećalo odakle se došlo. I u životu, i u smrti.
Zato je ovo mjesto raskrižje više od staza.
Ovdje se ne razdvaja samo sjever i jug, nego prošlost i budućnost, kamen i more, odlazak i pripadanje.
Planinar koji danas zastane pred ovom pločom stoji na istom mjestu gdje su stajali oni. Razlika je samo u tome što mi ovdje dolazimo zbog pogleda, a oni su ovuda hodali zbog života.
Nakon Kosmatice staza se namjerno kratko odvaja od grebena, silazeći u šumovitiji predio kako bi se zaobišao neugodan i izložen dio grebena. Nedugo zatim, put se vraća na greben neposredno prije vrha Golo brdo, preko kojeg se ponovno otvara prostor i nastavlja grebenski hod.
Grebenska kralježnica Omiške Dinare – tu se planina spojila sama sa sobom
Prijevoj Neum nalazi se visoko na grebenu Omiške Dinare, između vrha Sinjal na istoku – u smjeru Kozjeg rata – i vrha Mač na zapadu, prema Golom brdu. To nije samo točka na karti, nego mjesto starog prijelaza, ondje gdje je planina stoljećima popuštala ljudima i njihovim stadima.
Planina tu ne govori glasno, ali govori jasno.
Neum – drevni pastirski put
Kroz Neum prolazi drevni pastirski put, veza između sjeverne i južne strane planine, između Svinišća i Marušića. Tim se putem nije hodalo iz želje, nego iz potrebe – vodilo se stoku, tražila voda, prelazilo s jedne strane Dinare na drugu. Na samom prijevoju nalazi se mali dolac s ostacima bunara, uz koji se povremeno javlja izvor vode, tih i nepouzdan, ali dovoljan da se preživi i nastavi dalje.
Vrijeme i zapuštenost ostavili su trag. Put s južne strane kroz desetljeća se urušio i danas je sačuvan tek u fragmentima. No sjeverna strana ostala je čitljiva i prepoznatljiva, zahvaljujući lokalnim lovcima i planinarima koji su put koristili i čuvali, svjesni njegove vrijednosti.
Put je bio star i prije nas, a trajao je dok je trebalo.
Otprilike na polovici spuštanja sa sjeverne strane Neuma, prema prijevoju Okladnica, nalazi se pećina Livčina. Bila je to zaklonjena točka, mjesto gdje su ljudi i životinje mogli pronaći spas od nevremena, hladnoće i bure. Takva su mjesta bila ključna na ovim visinama – jednostavna, ali presudna.
Nakon spuštanja s Livčine prema Okladnici dolazi se do križanja sa starim putem koji je povezivao sviniške Orline i Gornje Tadiće, visoko iznad Slimena. Uz taj se put nalazi veći broj bunara i kamenica, svjedoka vremena kada je voda bila jednako važna kao i sam prolaz. Služile su ljudima i životinjama, i bile znak da ovuda život nije prolazio slučajno, nego redovito i s razlogom.
Prijevoj Neum tako ostaje jedno od onih mjesta na Omiškoj Dinari gdje se greben ne doživljava samo kao visina, nego kao sjećanje na kretanje, potrebu i snalaženje. Tiho raskrižje prošlosti, koje i danas govori onima koji znaju slušati planinu.
Slijedi uspon na vrh Kozji rat, najveći vrh istočnog dijela Omiške Dinare. Neposredno nakon njega dolazi se do vidikovca Kozjak, mjesta na kojem se pogled otvara „kao na dlanu“. Hod se potom spušta prema Prijevoju Pas, prirodnom prijelazu i raskrižju.
Na Prijevoju Pas grebenska staza susreće se s Putem života. Desno započinje silazak prema Pisku, južnom padinom, već nakon nekoliko minuta do odmorišta Pas. Ravno se nastavlja prema Vruji, grebenom preko vrha Šatarice – najviše točke Puta života.
Pelegrin – potonula priča Vruje
Dolazak prema Vruji donosi drukčiji osjećaj prostora. Ovdje se planina ne spušta samo prema moru, nego kao da u njega nestaje. Na tom rubu, gdje se stijene Omiške Dinare i masiva Dovnja strmoglavljuju u dubinu, nalazi se jedno od najmističnijih mjesta ovoga kraja – Vruja.
Pod njezinom površinom krije se golema podvodna vrtača iz koje izbija snažna slatka voda, stvarajući neprestano „vrenje” po kojem je mjesto i dobilo ime. No Vruja u predaji nije samo prirodni fenomen. Ona je, prema starim zapisima i usmenoj predaji, mjesto potonulog grada Pelegrina – grada koji ne miruje, nego čeka trenutak svojega povratka.
Jedna predaja govori da se, točno u božićnoj ponoći, kod Vruje mora pojaviti junak koji će na bijelom konju povesti djevojku prema zavjetnom svetištu, dok ih u stopu prati podivljala voda, prijeteći da ih proguta prije nego ispune zavjet. Druga pak kazuje da iz bijele morske pjene tada izranja kraljevska kočija s dva bijela konja, u kojoj sjede princeza i kraljević, tražeći onoga koji će imati hrabrosti preuzeti uzde i osloboditi grad iz morskih dubina.
Za planinara koji danas dolazi ovamo stazama Omiške Dinare, ove priče nisu samo legenda. One su dio prostora. Vruja se ne doživljava samo pogledom s vidikovca ili silaskom prema moru, nego i sviješću da se ovdje susreću planina, more i priča. Zato završetak staze kod Vruje nikada nije samo dolazak na more – to je dolazak na mjesto gdje krajolik pamti više nego što pokazuje.
Nakon Šatarica staza se spušta prema Privorcu, mjestu gdje završava Omiška transverzala. To je točka zatvaranja Omiške transverzale preko cijele planine.
Omiška transverzala nije samo staza. Ona je poveznica – sinteza svih putova koje su članovi PD Imber godinama trasirali, uređivali i održavali.
Desno od Privorca, mjesta za koje predaja kaže da su upravo ovdje Hrvati prvi put ugledali more nakon dolaska u ove krajeve, nastavlja se Put života.
Mjesto gdje i povijest voli stati, pogledati i – ostati.
Privorac – Dolazak Hrvata
Iako povijest ne ostavlja točnu geografsku koordinatu dolaska Hrvata, mnogi s razlogom vole reći da je Oton Iveković, kada je početkom 20. stoljeća (oko 1905. godine) naslikao ovu slavnu scenu, imao pred očima upravo krajolik Privoravca iznad Vruje.
Strmi kamen, otvoren pogled prema moru, surova, ali veličanstvena pozornica – teško je naći drugo mjesto na Jadranu koje toliko podsjeća na prizor s platna.
Ako su se Hrvati doista negdje zaustavili, pogledali oko sebe i rekli:
“E, ovdje ćemo ostati!”
onda je to bio Privorac!
Tko god se danas popne tim stazama, lako će razumjeti zašto: more pod nogama, planina iza leđa i osjećaj da je ovo kraj koji se ne osvaja lako, ali se zato zauvijek pamti.
Povijest možda šuti, ali krajolik govori sam za sebe.
Staza vodi dalje, prateći padinu sve do završetka na predjelu Galina vala.
Put života nosi ime s razlogom. Danas je to predivna planinarska staza, ali nekada je bila mnogo više od puta. Njome se hodalo jer se moralo – između Piska, Prijevoja Pas i Šatarice, između zaleđa i obale. Bio je to put opstanka, razmjene i nade. Put kojim se živjelo.
Kraljević Marko – planina kao pamćenje
Prostor oko Vruje, Privorca i Puta života jedan je od onih dijelova Omiške Dinare gdje se staza ne doživljava samo korakom, nego i pričom. Ovdje planina pamti junake, vojske i prolaze, a jedna od najsnažnijih legendi vezana je uz Kraljevića Marka.
Prema predaji, Marko je ovim krajevima prolazio i ratovao, a sjećanje na njegove pohode dugo se zadržalo u kamenu i pričama ljudi. Slimenjani su još donedavno pokazivali mjesto ispod Privorca gdje su se na stijeni vidjele stope konja Kraljevića Marka, utisnute u kamen na krivini staroga puta. Te su stope, nažalost, nestale tijekom gradnje ceste prema Slimenu, ali legenda je ostala.
Iznad odmorišta u Vruji, uz Put života, istočno od grebena Alinjače, nalazi se i Kuk Kraljevića Marka – golemi kameni blok za koji predaja kaže da ga je Marko donio na leđima i ovdje ostavio.
Na tom kamenu uklesano je ime Nikole Fistonića, kapelana zadvarske tvrđave iz 1763. godine, koji je svakodnevno pješice hodao iz Dobrća (Piska) do Zadvarja i natrag, ostavljajući i vlastiti trag u prostoru kojim se hodalo i živjelo.
Ovim su putem, preko Privorca i Vruje, prolazile i stvarne vojske: njime je 1715. godine išla vojska koja je sudjelovala u oslobađanju Imotskog od Turaka. U istom prostoru isprepliću se povijest, legenda i svakodnevni hod – od imotskih fratara u bijegu, preko mletačkih zapovjednika, do pastira i težaka.
Za planinara koji danas prolazi ovim dijelom Omiške Dinare, te priče nisu kulisa, nego dio krajolika. Kamen, prijevoj i put ovdje ne govore samo o smjeru, nego i o vremenu koje je njima prošlo. Zato se Put života i staze oko Vruje ne hodaju samo nogama, nego i slušanjem – jer planina ovdje pamti više nego što pokazuje.
Omiška Transverzala i Put života nisu jedine planinarske priče koje spajaju greben s morem.
Postoji i staza koja se pruža poput sestrinske linije Puta života, ali s pogledom snažno okrenutim prema Jadranu – ona koja povezuje Pisak, vidikovac Alinjača i Vruju. Njezin početak nalazi se u Pisku, u zaseoku Kuzmanići, odakle se put postupno prostire iznad obale. Prostire prema tišini, iznad mora ispod planine, prateći izohipsu i prirodnu liniju terena.
Vidikovac Alinjača, smješten odmah iznad dviju špilja, nudi ne samo širok i tih pogled na more, nego i snažan osjećaj skrovitosti. Na tom je mjestu postavljena i skulptura Gospe kao Zvizde mora (Stella maris) – tihi znak zaštite i orijentacije, simbolična točka susreta puta, mora i čovjeka.
Alija Bojčić – Osmanski dizdar
Prema lokalnom predanju i povijesnim zapisima, prostor ispod vidikovca nosi i tešku povijesnu priču. Kronike iz 17. stoljeća bilježe da su 1663. godine harambaše pronašle Aliju Bojčića „u Vrulji u špilji“, gdje je i pogubljen. Neki suvremeni povjesničari Aliju povezuju i s ulogom dizdara tvrđave u Zadvarju, te s ratnim sukobima protiv mletačke vlasti. Tako se krajolik Alinjače ne pamti samo po pogledu, nego i po tragovima burne prošlosti koja je u njemu ostavila svoj pečat.
Na tom se putu dolazi i do vidikovca uz magistralu iznad Vruje, mjesta koje je mnogima poznato i izvan planinarskog svijeta. To je kratko zaustavljanje za putnike i prolaznike, odmorište za oči, s kojeg se pogled otvara prema moru, obali i širini prostora ispod Omiške Dinare te velebnog Biokova. Za planinara koji dolazi pješice, to je mjesto susreta dvaju svjetova – tišine staze i brzine ceste.
Danas, hodajući ovom stazom od Piska, planinar prolazi prostor u kojem se planina, more i povijest preklapaju. To je put koji podsjeća da staze nisu samo linije u prostoru, nego i nositelji sjećanja – tihe, ali postojane.
Poljička planina – druga strana iste priče
Ako je Omiška Dinara lice planine – otvoreno, grebensko i pogledima okrenuto u daljinu – onda je Poljička planina njezina tiša polovica. Ovdje staze ne traže vrhove nego prolaze, ne mjere se visinom nego dubinom prostora kroz koji vode. To su putovi koji pamte svakodnevni život: kretanje između sela, polja, izvora i svetih mjesta, i tek su kasnije postali planinarske staze u današnjem smislu riječi.
Staze Poljičke planine imaju drugačiji ritam. Hod je sporiji, bliži tlu i priči. Ovdje se ne ide zbog osvajanja, nego zbog razumijevanja prostora.
Staza iz Lisičine, na rubu Omiša, gotovo odmah ulazi u kanjon Lisičina. Prostor se sužava, stijene se približavaju, a put vodi jasno i mirno, bez potrebe za žurbom.
Hod kroz kanjon nosi osjećaj zaklona i usmjerenosti.
Ovdje planina ne traži širinu, nego pažnju
U kamenu su još uvijek vidljivi tragovi staroga puta kojim su lokalni težaci prenosili poljoprivredne proizvode iz zaleđa prema Omišu. Staza i danas nosi karakter dalmatinske „konjske staze“ – čvrste, smirene i funkcionalne.
Kako se put razvija prema Naklicama, prostor se postupno otvara. Kanjon ostaje iza leđa, a krajolik preuzimaju borovi i kameni obronci Poljičke planine, uz povremene poglede prema Cetini.
Završetak vodi do vidikovca Komorjak, smještenog u samom rascjepu kanjona Cetine, iznad novog mosta.
Mjesto prijelaza i razumijevanja prostora, a ne osvajanja.
Iz Naklica, pokraj crkve Sv. Ante, staza se blagim i postojanim ritmom uspinje prema Stomorici.
Put prolazi kroz mjesto, kraj suhozida, otvorenih kamenjara i mirnijih visoravni, jasne linije i prirodnog toka. Na Stomorici se dolazi do crkvice Gospe od Sniga, skromnog, ali snažnog mjesta okupljanja, predaha i sjećanja. Smještena u otvorenom prostoru Poljičke planine, crkvica ne dominira krajolikom, nego mu pripada.
Do istog tog prostora vode i staze iz starog sela Duće te iz Truša. Iz Duća se hoda kroz prostor u kojem je planina bila produžetak svakodnevice, a put nužnost. Iz Truša staza vodi tiho i postojano, kroz kamenite zaravni i borove koji daju hlad i ritam hoda. Svaka dolazi drugačijim smjerom, ali sve završavaju istim osjećajem – dolaskom na mjesto gdje se prostor širi i stišava.
Staze Poljičke planine ne stoje nasuprot Omiškoj Dinari.
One joj stoje uz bok.
Dok Omiška Dinara otvara poglede i grebene, Poljička planina čuva prolaze, kanjone i pamćenje svakodnevnog hoda. Za nas zajedno čine jednu cjelinu – cjelinu koja se ne doživljava samo visinom, nego hodom, vremenom i brigom ljudi koji je poznaju.
Svaki je čovjek žrtva nekog đira — nekoga je tukla mater, nekoga ćaća, a nas je, izgleda, tukla planina. I dobro je da je tako.
Zato vas pozivamo da hodate stazama PD Imbera s lakoćom i smijehom, da se ne bojite vlastitog đira i da kroz povijest i legende naših krajeva prolazite onako kako su i nastajale ove staze — zajedno, s guštom i otvorenim srcem.
OVDJE SE PRIČA NE ZAVRŠAVA,
OVDJE SE ONA PRETVARA U STAZE!
Naše staze pozivaju svakoga tko hoda planinom — bez obzira na razlog ili korak — da se osjeti dijelom njezine povijesti i legendi. Jer ovdje se planina ne hoda samo nogama — ona se dovršava hodom svoga planinara.